Hrvoje Vulić FIBULE S LOKALITETA PLANDIŠTA KOD CERIĆA U KONTEKSTU PROIZVODNJE I ULOGE FIBULA U RIMSKOM RAZDOBLJU UDK 904 (497.544 Plandište) (045) Plandište kod Cerića poznato je prije svega kao jedan od najvećih lokaliteta Kostolačke kulture u Hrvatskoj. No zahvaljujući dobrom položaju očito se radi i o važnom antičkom lokalitetu, što potvrđuju mnogi nalazi. U više navrata u muzej su dospjevale informacije o skupljenim predmetima ili sami predmeti. Tu se posebno izdvajaju fibule, kronološki i tipološki vrlo zahvalan materijal. U grupi od 12 fibula dospjelih u muzej 1993. i 1994. godine uočava se mnogobrojnost tipova, koja svjedoči o dugotrajnoj naseljenosti lokaliteta u razdoblju antike. Najstarije za sada pronađene fibule pripadaju tipu snažno profiliranih fibula, a ostale fibule su koljenaste, fibule proizašle iz Aucissa fibula, fibule s jednom lukovicom (Bügelknopffibeln), lukovičaste fibule i viktovalske fibule (Almgren 43). Iako se radi o malenom uzorku, samo 12 fibula, zanimljivo je da pokrivaju 6 tipova i kronološki se rasprostiru na gotovo 350 godina (od 1. do 4. stoljeća) i na taj način potvrđuju kontinuitet života na lokalitetu. Na žalost samo na osnovu fibula nije moguće nešto više reći o karakteru samog lokaliteta (vila – naselje, vojno – civilno?). Posebno zanimljiv nalaz predstavlja fibula tipa Almgren 43, tj. krivotvorena konstrukcija čiju osnovu čini Almgren 43. Kako je ovaj tip fibule iznimno rijedak u ovim krajevima, postavlja se pitanje konteksta nalaza. Bilo bi zanimljivo dodatno dokumentirati kontekst ovog nalaza istraživanjem jer se radi o za sada najjužnijem nalazu koji se može pripisati Viktovalima. Ključne riječi: Plandište, antika, snažno profilirane fibule, koljensta fibule, fibule proizašle iz Aucissa fibula, Bügelknopffibeln, lukovičaste fibule, viktovalske fibule 95 Slika 1. Plandište 96 O lokalitetu U ovom radu će se govoriti o grupi fibula s lokaliteta Plandište kod sela Cerić u blizini Vinkovaca.∗ Lokalitet se nalazi 3 kilometra jugoistočno od Cerića na povišenoj lesnoj gredi. Prostire se u smjeru sjever-jug, ovalnog je oblika i dimenzije su mu oko 600*300 metara. Oko platoa teče prirodni usjek uređen kao opkop koji danas nije vidljiv, ali su vidljiva korita vodotokova koji su s tri strane okruživali naselje. Evidentiran je pod brojem 2692681615, dosje broj 1548, u Konzervatorskom odjelu Osijek, Ministarstva kulture Republike Hrvatske. U literaturi se spominje kao značajno prapovijesno nalazište kostolačke i vučedolske kulture. (Dimitrijević, 1979: 276.-277., 279.-280., 355; Tasić, 1979: 247, 259) J. Balen ga posebno ističe u svom radu o topografiji kostolačke kulture. (BALEN, 2002: 37) Iz inventarne kartice Gradskog muzeja Vinkovci pod brojem A-820, godine 1966. vidi se da je skupina amatera skupila veću količinu rimskodobnog materijala na izoranoj površini lokaliteta. Radi se o ulomcima šuta, keramike, novca i opeka s pečatom SD koja se čuva u Muzeju. O platou piše i Dimitrijević koji je uočio najveću koncentraciju nalaza na središnjem i istočnom dijelu platoa. Uz keramiku, fibule, novac (od republikanskog do kasnoantičkog) i ostatke arhitekture nađena je i jedna opeka s grafitom : FINCTOR VIVE DOMINIS TVIS. Nalazi koje navodi Dimitrijević čuvaju se u njegovoj privatnoj zbirci te, na žalost, nisu bili dostupni kao potpora preciznijem određivanju konteksta i datacije. Dio nalaza se nalazi i u Gradskom muzeju Vukovar, kao npr. jedan Neronov sestercij, ali najveći dio nalaza je u privatnim zbirkama. S obzirom na količinu građevinskog i ostalog arheološkog materijala možemo govoriti o nekoliko gospodarskih ili stambenih objekata koji su vjerojatno pripadali većem gospodarskom kompleksu (villa rustica) ili nekakvom manjem naselju (vicus, pagus). (DIMITRIJEVIĆ, 1979: 186.-187.) Lokalitet je jednim dijelom još miniran što onemogućuje istraživanja bez kojih ne možemo detaljnije govoriti o očigledno velikom i dugotrajno naseljenom mjestu. Dvanaest fibula koje će biti obrađene u ovom radu, dospjele su u muzej u dva navrata, 1992. i 1993. godine, a muzeju ih je donirao Z. Harhaj. ∗ Ovaj rad je moj diplomski rad obranjen u rujnu 2006. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za potrebe tiska rad je proširen i nadopunjen novijom literaturom i onom kojoj nisam imao pristup kada sam pisao ovaj rad. 97 Fibula i njena konstrukcija Riječ fibŭl/a (-ae. f.) latinskog je porijekla i vjerojatno nastaje od glagola figere (figo, -xi, -xum). (MAREVIĆ, 2000: 1081, 1091) Iako u latinskom jeziku riječ fibula ima više značenja, jedno od njih opisuje upravo predmet koji zanima arheologe. U hrvatskom se jeziku još koriste nazivi spona ili kopča, a poznata je i kao broš. Riječ spona više se odnosi na nematerijalnu vezu i povezivanje, kopča je u hrvatskom jeziku sasvim drugi predmet koji, iako ima sličnu namjenu, pogotovo u arheologiji nije dobro poistovjećivati s fibulom zbog mogućih nelogičnosti, a broš se, iako ima sličnu funkciju, danas koristi u drugačijem kontekstu. Jedini predmet koji bi smislenije najviše odgovarao fibuli je sigurnosna igla tj. „ziherica“, no taj bi izraz bilo potpuno besmisleno primjenjivati za opis arheološkog predmeta. Stoga smatram da je riječ fibula latinizam za koji u hrvatskom jeziku nema odgovarajuće zamjene, a koji se u stručnoj terminologiji uvriježio, pa ju nema potrebe mijenjati ili tražiti zamjenske izraze. Zanimljivo je primijetiti i da je u medicinskoj terminologiji fibula kao opisna riječ za jednu od potkoljeničnih kostiju zabilježena u 16. stoljeću u djelu De humani corporis fabrica, oca moderne anatomije Andreasa Vesaliusa. U prvoj knjizi, 31 poglavlju, predlaže naziv fibula umjesto dotadašnjeg naziva sura, što se odnosilo na cijeli list ili na obje kosti potkoljenice. Najstariji primjerci fibule poznati su nam iz brončanog doba, a prvi spomen fibule u pisanim izvorima nalazimo u Homerovoj Ilijadi i Odiseji1 pod nazivom peronē (περόνη) i gdje je na jednom od mjesta (Hom. Od. 19.190) opisano kako pridržava plašt, a s prednje strane izgleda kao pas koji prednjim šapama i zubima drži lane, tj u potpunosti opisom odgovara predmetu koji poznajemo kao fibula. Na ostalim mjestima nije toliko jasno radi li se o fibulama ili se pak radi o iglama koje su u to doba također bile korištene za pridržavanje odjeće, a označavala ih je ista riječ. Kroz starije i mlađe željezno doba fibula se razvija i povećava se broj oblika i ukrasa. Osnova za razvoj rimskih provincijalnih fibula su latenske fibule. Neki od rimskih izvora koji nam opisuju fibulu su Plinije Stariji, Poluks, Vergilije i drugi. Fibula se sastoji od dva osnovna dijela: igle i tijela fibule. Oblik igle je više manje ostao nepromijenjen kroz povijest dok je tijelo podložno promjenama. Tijelo fibule se sastoji od tri osnovna dijela: glave, luka i noge. Na glavi fibule nalazi se mehanizam za kopčanje i može biti spiralni ili zglobni. Glava fibule često, ako to dozvoljava prostor, nosi i ukras koji može pomoći pri tipološkom određenju fibule. Spiralnom mehanizmu varirao je broj navoja, mogao je biti smješten u otvorenom ili zatvorenom tuljcu, a mogao je imati i zaštitne pločice različitih veličina i oblika. Zglobni mehanizam je takođe mogao biti u tuljcu ili je bio viseći. 1 98 Odiseja, XIX., 225.-230. i XVIII. 292.-294., Ilijada, V., 352. i V., 416. Luk fibule je dio između glave i noge. Kao nositelj ukrasa, najpodložniji je promjenama. Noga fibule dio je gdje se igla kopča. Držač igle, koji se nalazi s donje strane igle, mijenja se načinom kopčanja, a gornji dio noge često nosi ukras. Po konstrukciji, fibule mogu biti jednodijelne ili dvodijelne. Jednodijelne fibule potječu od fibule latenske sheme i imaju spiralnu zglobnu konstrukciju. Spiralne fibule spadaju u skupinu dvodijelnih kada je spirala pomoću osovine pričvršćena na luk. Zglobne fibule su uvijek dvodijelne jer se igla izrađivala posebno. Istaknut položaj na kojem se fibula nosila, prsa ili rame, uvjetovao je osim funkcionalne i estetsku razinu. Njezina nezaobilaznost u svakodnevnom životu i tipološka raznovrsnost, pokazale su se kao jedan od dobrih kronoloških oslonaca, a može nam pomoći pri spolnoj, socijalnoj pa i religijskoj determinaciji nositelja. Zanimljiv pristup položaju i ulozi fibula u kultu dale su G. Simpson i B. Blance, koje su izdvojile veliku količiSlika 2. Ilustracija kostura, De humani corporis... nu fibula nađenih u ostavama, hramovima ili kultnim jamama u Velikoj Britaniji, ali i na kontinentu, Tremblois kod Pariza ili Nuits-Saint-George. Sam običaj potječe iz predrimskog vremena, ali se nastavlja i za vladavine Rima, a kako su fibule polagane u grobove još od predrimskog vremena, na grobljima je teško razlikovati kult od uobičajenog polaganja nošnje i njenih dijelova uz pokojnika. (SIMPSON I BLANCE, 1998: 277.-278.) Zbog mogućnosti praćenja oblika i ukrasa te kontinuiranog razvoja, fibule se mogu prilično precizno datirati i kao takve se izdvajaju od ostalih nalaza sitnog umjetničkog obrta. 99 Materijali i tehnike izrade Najčešći materijal koji se koristio za izradu fibula je bronca. Osim bronce poznate su nam fibule izrađene od zlata, srebra, željeza, olova i kosti. Bronca je legura bakra (Cu) i kositra (Sn), no analize fibula iz Siska (KOŠČEVIĆ, 1980: 37.39.; KOŠČEVIĆ, 1994.-1995.: 42), Rumunjske (COCIŞ, 2004: 23), Njemačke (BOELICKE, 2002: 145.-147.) i Srbije (GRBIĆ, 1996: 90.-91.) pokazale su da se termin bronca, koji danas poznajemo, ne može primijeniti na materijal od kojega su izrađene analizirane fibule. Osim bakra i kositra, antičke fibule sadrže još olovo (Pb), cink (Zn) i željezo (Fe). Analize su pokazale da bakar čak nije ni prvi materijal po zastupljenosti! Dodavanjem različitih elemenata poboljšavala su se svojstva bakra. Kositar diže talište bakra i daje mu površinski sjaj, ali samo do 13,2% udjela, olovo dodano između 3-30% povećava žitkost bronce i smanjuje poroznost. Mjed je legura bakra i 20-30% cinka, ali zbog nemogućnosti posebnog izdvajanja cinka i kontrole udjela upotreba prave mjedi opada i u drugoj polovici 2. stoljeća radi se o leguri s minimalnim udjelom cinka od 2,7-6,1% i dodatcima do 7,1% olova i 5,7-13,3% kositra, ovisno o tomu radi li se legura za kovanje, koja podnosi iznimno male količine olova ili za lijevanje u kojima je postotak olova nešto veći. Dodavanjem olova i kositra mjed dobiva svojstva sličnija bronci. (KOŠČEVIĆ, 1994.-1995.: 43) Stoga je možda prikladniji naziv za ovu leguru „antička bronca“ ili čak noviji i precizniji termin bakarna slitina (MIGOTTI 2009: 117). Druga dva problema, na koje su ukazale izvršene analize, su nemogućnost razlikovanja uvezenih fibula od onih proizvedenih u lokalnim radionicama i činjenicu da niti jedna od fibula sličnih dimenzija i izgleda za koje se držalo da su serijski proizvodi nemaju isti kemijski sastav. (KOŠČEVIĆ, 1980: 38) To je donekle moguće objasniti nemogućnošću preciznog miješanja različitih elemenata, no kako neki nađeni ingoti ipak potvrđuju relativnu pravilnost u omjerima, ona je vjerojatno narušavana u samim radionicama. U njima se uz sirovi metal masi za taljenje dodavao i reciklirani materijal. (KOŠČEVIĆ, 1994.-1995.) Tek provođenjem analize sastava metala na većem broju fibula mogla bi se utvrditi pripadnost istoj seriji. Više o razultatima analize i nekim novim pristupima biti će rečeno u posebnom poglavlju. Glavne tehnike izrade fibula su kovanje i lijevanje. Iako su neki brončani primjerci izrađeni kovanjem ova je tehnika, u kombinaciji sa savijanjem i urezivanjem, uglavnom rezervirana za željezne fibule. (COCIŞ, 2004: 24) Lijevalo se u kalupima od pijeska (KOŠČEVIĆ, 1980: 38) ili od gline. Uglavnom su se koristili dvodijelni kalupi, a nešto rjeđa je uporaba ljevačke tehnike „izgubljenog voska“. Ovom se tehnikom model izrađivao u vosku, potom bi se oblijepio glinom uz otvor za istjecanje voska i ulijevanje gline. Nakon zagrijavanja kalupa vosak bi istekao, ulijevala se bronca i razbijanjem kalupa dobio bi se željeni prizvod koji se slao na finu doradu. Ova tehnika je bila pogodnija za zahtjevnije oblike ili objekte koji su imali tzv. probojnu dekoraciju. Nekoliko primjeraka fibula iz Siska, pronađenih u poludovršenom stanju, pokazuju da su bile izrađivane u pješčanom kalupu. Ovim postupkom u kojem su otisci fibula bili radijalno raspore- 100 đeni i spojeni u sredini zajedničkim kanalom, u koji se ulijevao tekući metal, mogle su se proizvoditi veće serije, ali uz dugotrajnu i pažljivu pripremu. (KOŠČEVIĆ, 1980: 38) Još jedna metoda lijevanja je korištenje dvodijelnog kalupa. I u ovoj se tehnici prvo izrađivao model od željeza, olova, drveta ili kosti koji se utiskivao u jedan dio glinenog kalupa, a zatim bi bio poklopljen drugim. Nakon vađenja modela kalupu bi se otvarao dovod za metal i ispušni otvor za plinove koji nastaju, a potom bi uslijedilo pečenje kalupa. (COCIŞ, 2004: 25.-26.; IVČEVIĆ, 1988: 12) Ovo je možda najpraktičniji način izrade jer se kalup mogao upotrebljavati više puta. Dokumentirani su i najjednostavniji, jednodijelni kalupi koji su se koristili za izradu pločastih predmeta s jednim licem. (KOŠEVIĆ, 1994.-1995.: 47) Nakon vađenja, faza koja je slijedila najčešće je bila poliranje i izrada mehanizma za kopčanje. (COCIŞ, 2004: 26) Kao što je već navedeno, mehanizam je mogao biti opružni ili je bio pričvršćen šarkom. Sljedeći važan korak je izrada sigurnosnog dijela u koji bi se ulagala igla. Najčešće je izrađivan lijevanjem, a zatim bi, nakon ponovnog zagrijavanja, bio ručno svinut u željeni oblik. Posljednja faza u izradi fibula je ukrašavanje. Postoji čitav niz tehnika koji se koristio za njihovo ukrašavanje. Neke od njih su pečatiranje, graviranje, rovašenje, facetiranje, niello, emajliranje, filigran, granulacija, pozlata, prolamanje, punciranje, otiskivanje matricom, tauširanje i presvlačenje cinkom, srebrom ili kositrom. Fibule obrađene u ovom radu su uglavnom ukrašene graviranjem. (COCIŞ, 2004: 30.-34.; KOŠČEVIĆ, 1994.-1995.: 48) Nije lako naći dokaze o postojanju radionica za izradu fibula, obzirom da za razliku od keramičarskih nisu zahtjevale puno prostora. Inventar jedne radionice se uglavnom sastojao od malenih peći, posuda za taljenje, kalupa, metalnih žlica, kliješta, čekića, nakovnja, instrumenata za poliranje, ukrašavanje, rezanje, pričvršćivanje te vaga i utega. (COCIŞ, 2004: 35; KOŠČEVIĆ, 1994.-1995.: 47) Uz pronalaženje alata pouzdan radionički pokazatelj su i poludovršeni proizvodi. Pripadnost istoj radionici može se donekle odrediti analizom ukrasa i načinom izrade, ali ova metoda nije uvijek pouzdana. (BÖHME, 1972: 48) Još jedan način, vrlo pouzdan, ali i vrlo rijedak je pečaćenje predmeta radioničkim pečatom. (KOŠČEVIĆ, 1994.-1995.: 44) Indicije o postojanju radionice fibula u Sisku postavile su još I. Kovrig i E. Pattek (KOVRIG, 1937: 118, 120; Pattek, 1942: 113, 136), no pouzdani dokazi upućuju na proizvodnju sljedećih vrsta fibula: Aucissa fibule, lukovičaste (Zwiebelknopf) i snažno profilirane fibule. (KOŠČEVIĆ, 1994.-1995.: 45) U Sisku nisu pronađeni kalupi, lonci za taljenje i drugi pripadajući pribor, ali se među pronađenim željeznim ulomcima i alatima vjerojatno nalaze i oni korišteni u radionicama. Korozija onemogućuje točnu atribuciju predmeta što je čest slučaj na svim nalazištima. (COCIŞ, 2004: 35) Glavne karakteristike radionice u Sisku su brzina izrade, površnost u završnoj doradi, sklonost improvizaciji i pojednostavljivanje zahtjevnijih tehničkih detalja. O karakteru i ciljanom tržištu radionice govore tri atribuirana tipa fibula koji se pripisuju uglavnom muškoj, gotovo uvijek vojničkoj nošnji. Aucissa su stigle u Panoniju s vojnim postrojbama, lukovičaste su isključivo vojne, a za snažno profilirane se pretpostavlja da su vojne fibule 101 panonsko noričkoga prostora (paralela tzv. Legionarskim fibulama). Prostor utjecaja siscijanske radionice proteže se od Slovenije preko Bosne, Dalmacije, istočne Slavonije, Vojvodine, Slovačke, Moravske i Rumunjske, ili u antičkim terminima, područje Norika, Panonije, Dalmacije, Mezije i Dacije. (KOŠČEVIĆ, 1994.-1995.: 49) Dvije radionice fibula najbliže lokalitetu Plandište su najvjerojatnije bile u Cibalama i na neimenovanom rimskom lokalitetu na današnjem toponimu Ćeretinci kod Karadžićeva. U Vinkovcima je pronađen poludovršen primjerak koljenaste fibule tipa Kovrig XI, 120, uz još 8 komada istog tipa pronađenih na širem gradskom području. Na Ćeretincima je pronađena nedovršena fibula tipa Redžić XV, 1, kao i velika količina brončane i željezne šljake, sve snažni indikatori da se radi o radionici. Obje fibule su lijevane u dvodijelnim kalupima, što je vidljivo po mjestu na kojem je bio spoj dijelova kalupa. Radionice su često postojale u trajnim vojnim logorima. Na postojanje radionica u logorima ukazuju ostatci kalupa i polufabrikati. Još jedan važan podatak otkriva nam karakter radionice. Naime, u slučaju da se na području pretpostavljene radionice ne nalaze ostatci emajliranih fibula ili obrade stakla, Böhme pretpostavlja da možemo s priličnom sigurnošću tvrditi da se radi o vojnoj radionici, jer su fibule ukrašene emajlom u pravilu nosile žene. (BÖHME, 1972.: 48.-50.) Tipološka podjela fibula s lokaliteta Plandište U ovom radu sam prihvatio podjelu koju predlaže S. Cociş. (COCIŞ, 2004: 18.-21.) Fibule će biti opisane po sljedećim pravilima: 1. Determinacija tipa uz paralelne determinacije koje predlažu drugi arheolozi, 2. Morfološki opis i način izrade, 3. Porijeklo, prostor koji zauzima i datacija, 4. U slučaju potrebe dodatni komentari i opaske. Tip 1 Snažno profilirane fibule (Almgren IV). Prvu podjelu izvršio je Almgren svrstavši ih u grupu IV pod nazivom kräftig profilierte Fibeln i ustanovivši glavnu podjelu na fibule sa zaglavnom pločicom i one bez nje. (ALMGREN, 1923: 34.-35.) Glavno obilježje ovog tipa fibula su proširena i zakrivljena glava, jako zakrivljen luk ukrašen diskom kružnog presjeka i noga s obvezatnim završnim ukrasom. (COCIŞ, 2004: 46; BOJOVIĆ, 1983: 31; KOŠČEVIĆ, 1980: 21; SCHMIEDLOVA-LAMIOVA, 1961: 14; PATTEK, 1942: 91; KOVRIG, 1937: 116) Držač igle je u početku perforiran, no u kasnijim primjercima je pun. Spiralna konstrukcija iglenog mehanizma je jednočlana ili dvočlana, a sadrži uglavnom osam navoja, mada postoje primjerci i s deset navoja. (KOŠČEVIĆ, 1980: 21) Glava 102 je, uglavnom, rombičnog oblika, luk je jače ili slabije izvijen i uvijek je ukrašen diskom. U klasičnoj fazi razvoja ove fibule luk se s donje strane poravnava pa je disk istaknut samo s gornje strane luka i polukružan u presjeku. Noga je uglavnom duga i završava dugmastim ukrasom dok se držač igle javlja u više tipova. U ranijih primjeraka držač igle je uglavnom trapezoidan, s pravokutnim ili okruglim perforacijama, dok je u kasnijih primjeraka noga četvrtastog oblika, izduljena ili široka. (COCIŞ, 2004: 31, 46) Glava, luk i noga su katkada ukrašeni urezima u obliku „vučjih zubi“ ili malenih trokuta. Najčešće su bile izrađivane od bronce, a poznati su primjerci od srebra ili olova. (KOŠČEVIĆ, 1980: 21) Razvile su se iz kasnolatenskog tipa fibule sa zadebljalom glavom, čvorastim lukom i držačem za igle koji je bio raširen u sjevernoj Italiji i po alpskom prostoru. (PEŠKAR, 1972: 77) Najstariji tipovi snažno profiliranih fibula razvijaju se u noričko-panonskom prostoru odakle nalaze svoj put prema ostalim dijelovima carstva. Nalazimo ih na obalama Baltičkog mora, u Germaniji, području Češke i Slovačke, Panoniji, Dalmaciji, Meziji, Daciji i južnim dijelovima Rusije. (ALMGREN, 1923: 155.-157.; PEŠKAR, 1972: 77; DROBERJAR, 1999: 62; KOLNIK, 1980: 121; SAKAR, 1970: 58; SCHMIEDLOVA-LAMIOVA, 1961: 36; COCIŞ, 2004: 46; POPESCU, 1972: 490.-491.; KOŠČEVIĆ, 1980: 21; IVČEVIĆ, 1998: 24; BOJOVIĆ, 1983: 31; JOVANOVIĆ, 1978: 51) Datiraju se uglavnom u 1. i 2. stoljeće. Dataciju pomaže nekoliko zatvorenih nalaza iz Slovenije. Radi se o fibuli iz Ptuja nađenoj s novcem Domicijana (81.-96.) u grobu, (Pattek, 1942: 96) još jednoj fibuli iz Ptuja s novcem Vespazijana (96.-79.) (ALMGREN, 1923: 36) i primjerku iz Ljubljane, nađenom u grobu s novcem Tiberija (14.-37.) i Klaudija (41.-54.). (BOJOVIĆ, 1983: 34) Međutim, nalaz ulomka fibule u grobu s novcem Konstancija II (314.361.) upućuje na opticaj fibule od 1. do početka 4. stoljeća. Na temelju analize fibula iz Siscije, R. Koščević je utvrdila da u proizvodnu liniju sisačke radionice spadaju i snažno profilirane fibule, zastupljene sa 440 primjeraka, od kojih je, na osnovi morfološke analize i pronađenih polufabrikata, njih 250 pouzdano proizvedeno u Sisciji. (KOŠČEVIĆ, 1994.-1995.: 45.-46.) Snažno profilirane fibule u ovom su radu zastupljene s tri tipa, od kojih dvije pripadaju istom tipu. Tip 1a (Bojović 9, 11). Glavna karakteristika ovog tipa fibule je uski dio, nalik na vrat koji se nalazi između zaglavne pločice i trapezoidnog proširenja luka. Opruga je izrađena od 8-10 navoja, diskoidno zadebljanje je istaknuto samo s gornje strane luka, a duga noga završava ukrasom u obliku dugmeta. Držač igle je trapezoidan i nema perforacija. Fibula je dvodijelne izrade. (BOJOVIĆ, 1983: 85.-88.) (T. I/ 1.-2.) Glavno područje rasprostiranja im je Norik i Panonija, dok se rijetko pojavljuju u Meziji, Daciji i Germaniji. Ove fibule odgovaraju tipovima objavljenima kod Kovrig pod brojem 53, kod Patek na T. IV/11 i kod Schmiedlová T. XX/ 4, koja samo donosi sliku, ali ne i opis tipa. Prema 103 njima je ovaj tip fibula rijedak u Noriku i Panoniji, ali i slabo izvožen u druge provincije. Razlog tomu gledištu, vjerojatno, leži u činjenici da se ova vrsta fibule ranije smatrala tipom Almgren 70, jer stariji autori uglavnom nisu pridavali važnost razlici između ovih dvaju tipova fibula koju čini razmak između glave tj. trapezoidnog proširenja luka i zaglavne pločice. (COCIŞ, 2004: 57) Paralele za fibule tipa Bojović 9,3 nalazimo i kod V. Kondić, Tip II varijanta III, koji ih izdvaja kao tip s nogom bez perforacija (KONDIĆ, 1961: 202, T.I/4-5), a objavljene su i kod I. i P. Nađ (NAĐ, 1964: 24) kao tip Kovrig VIII. Taj tip se nalazi kod Kovrig u T. VI/55, 57, T. V/ 50, Patek Grupa A, 5 T. IV/2 i Schmiedlová Grupa F, T. IV/, 2 i T. XX/ 2-4. Novija otkrića ipak ukazuju da su fibule ovog tipa prisutne u područjima oko srednjeg toka Dunava. Na osnovi stilskih karakteristika I. Peškar datira fibule Bojović 9,3 u početak 2. stoljeća (PEŠKAR, 1972: 81), a po Bojoviću su se ove fibule proizvodile tijekom cijelog 2. i početkom 3. stoljeća. Kao osnovu za dataciju Bojović koristi ulomak ovog tipa pronađenoga na nekropoli Meisu s novcem Konstancija II (317.-361.). Kako su ovu fibulu vjerojatno uglavnom nosili vojnici (KOŠČEVIĆ, 1994.-1995.: 49), logična je i njena rasprostranjenost na, uglavnom, graničnim područjima i gradovima u kojima je postojala vojna posada. Okolica Cibala, vjerojatno je bila bogata posjedima koje su veterani dobivali kao plaću pri napuštanju aktivne vojne službe, tako da ne iznenađuje zastupljenost ovog tipa fibule. Bez konteksta je teško točno datirati ovu fibulu, ali obzirom na ostale fibule prikupljene na istom nalazištu i njihovu relativnu dataciju, ovu vrstu fibula okvirno možemo smjestiti u 2. ili 3. stoljeće. Tip 1b (Almgren 69). Fibulu karakterizira opruga s 8 navoja, pravokutna zaglavna pločica, disk okruglog presjeka na luku, tj. vidljiv s obje strane luka, dugačka noga, držač igle trapezoidnog oblika bez ukrasa i ukras u obliku dugmeta na kraju noge. Uglavnom su jednodijelne, različitih veličina, uglavnom ne veće od 7 cm, a neki su primjerci jako maleni. (ALMGREN, 1923: 37; COCIŞ, 2004: 49; BOJOVIĆ, 1983: 34; PEŠKAR, 1972: 79) Rasprostiru se na području Norika, Panonije, Mezije, Dacije te izvan Carstva na području Češke i Slovačke. Dosta su rijetke na području sjeverne Europe i u rimskom Porajnju, ali se ni kao tip ne pojavljuju prečesto. (ALMGREN, 1923: 37) Ovaj tip odgovara tipu 45 kod Kovrig, IV, 1 kod Patek, 9, 3 kod Bojović i 8a1c1 kod Cociş. Uglavnom se svi autori slažu oko datacije ovih fibula u drugu polovicu 1. i u 2. stoljeće (T. I/ 3.) Tip 2 Koljenaste fibule Glavna karakteristika, po kojoj su koljenaste fibule i dobile ime, proširenje je na luku fibule koje se savija poput koljena. Razlikujemo dvije vrste mehanizama za kopčanje, koji nužno dijele 104 ovaj tip na dva podtipa. Stariji mehanizam je opružni. Sastoji se od 8-10 spirala zatvorenih u polukružno kućište ili direktno pričvršćenih na glavu fibule. Drugi sistem kopčanja je šarkom. Glava fibule je mogla biti polukružna, trokutasta ili četvrtasta, mada se luk mogao direktno naslanjati na tuljac. Iz glave se luk izdizao okomito i lomio gotovo pod pravim kutom, i od "koljena" se blago spuštao u nogu. Sam luk je često facetiran i još je jedna uočljiva značajka ovog tipa. Ponekad je luk podijeljen na više elemenata. Noga je kratka i nepravilna te uglavnom završava trnom ili dugmetom. Držač igle je mogao biti četvrtast, izduljen ili u obliku kuke. Svi glavni elementi fibule su mogli biti ukrašeni i to uglavnom motivima slova x, "vučjim zubima", malenim perlama ili punciranjem. Uglavnom su dvodijelne, ali ima ih i jednodijelnih. Dimenzije variraju od 2,5-6,5 cm. Najčešće su bile izrađivane od bronce, no poznati su i primjerci od srebra. (ALMGREN, 1923: 111; PATTEK, 1942: 130.-132.; KOVRIG, 1937: 120.-122.; BOJOVIĆ, 1983: 52.-53.; IVČEVIĆ, 1998: 31; KOŠČEVIĆ, 1980: 27; POPESCU, 1972: 492.-493.; COCIŞ, 2004: 88; JOBST, 1975: 59.-68.; JOVANOVIĆ, 1978: 53; BÖHME, 1972: 18.-22.; GENČEVA, 2004: 107.-109.; KONDIĆ, 1961: 205.-206.; PEŠKAR, 1972: 95; ORTISI, 2008: 42.-45.; REDŽIĆ, 2006: 54.-76.) Još nije riješeno porijeklo ovih fibula. Almgren smatra da su koljenaste fibule nastale iz sjevernoeuropskih tipova fibula (ALMGREN, 1923: 111), no Barthel (PEŠKAR, 1972: 95; PATTEK, 1942: 130) drži kako su se koljenaste fibule razvile iz snažno profiliranih fibula. Rasprostiru se od Britanije, preko rajnskog i dunavskog limesa, Galije, Recije, Norika, Panonije, južne Rusije pa sve do Sirije. (BOJOVIĆ, 1983: 53; BÖHME, 1972: 21; SIMPSON I BLANCE, 1998: 273) Nešto rjeđe se pojavljuju u prostoru Barbarika, a čak su zastupljene i u sarmatskim grobovima. (PATTEK, 1942: 130.-131.) Na području Češke pojavljuju se tipovi s otvorenim mehanizmom za kopčanje, ravnim lukom i s polukružnom naglavnom pločicom. (SAKAR, 1970: 60) Ni datacija ovog tipa fibula nije sasvim riješena. Nedostatak zatvorenih cjelina s materijalom koji se može preciznije datirati, poput novca, prisiljava nas koristiti okvirno razdoblje korištenja od 1. do 3. stoljeća, mada se pojedini primjerci mogu pratiti i u 4. stoljeće. Raspored po granicama Carstva govori nam o tome da su koljenaste fibule vjerojatno bile često korišten tip među vojskom. Usprkos silnoj popularnosti, nađeno je malo kalupa za lijevanje. Jedan od njih, pronađen u Brigeciju, potvrđuje da su se lijevale i u Panoniji, a na osnovi pronađenih nedovršenih primjeraka možemo pretpostaviti da su se proizvodile i u Cibalama i okolici. (KOVRIG, 1937: 121; VULIĆ, : u tisku) U ovom radu su koljenaste fibule zastupljene s dva primjerka. Tip 2a (Bojović 21, Cociş 19b). Ovaj tip obuhvaća sve koljenaste fibule s četvrtastom zaglavnom pločicom, bez obzira na vrstu mehanizma za kopčanje. Opruga može imati 8-10 navoja i može biti slobodna ili zaštićena tuljcem. Može, ali ne mora biti ukrašena. Luk je savijen u obliku slova D. Noga završava dugmetastim polukružnim proširenjem. Držač igle je uglavnom iz- 105 duljen i mogao je stajati po dužini fibule ili poprečno. Uglavnom je proširena na području Norika, Panonije, Dacije i Mezije (COCIŞ, 2004: 99; BOJOVIĆ, 1983: 55.-56.; PATTEK, 1942: 298), no nađene su i u drugim provincijama (BÖHME, 1972: 20). (T. I/ 4., T. II/ 5.) Odgovaraju tipu Bojović 21, Cociş 19b, Böhme 21. Pattek navodi nekoliko primjeraka na T. XIII 7, 15, 16, Kovrig na T. X 102,105. Datiraju se u široko razdoblje od 2. do 4. stoljeća. Uglavnom se datiraju po natpisima na nadgrobnim spomenicima. (PEŠKAR, 1972: 96) Nekoliko primjeraka iz 3. stoljeća je datirano novcem Gordijana i Hostilijana. (PATTEK, 1942: 137; KOVRIG, 1937: 120) Za ove dvije fibule nemamo točne paralele, ali na osnovu odgovarajućih morfoloških i stilskih karakteristika, možemo ih svrstati u navedeni tip. Tip 3 Fibule proizašle iz Aucissa fibula Glavne karakteristike ove vrste fibula su mehanizam za kopčanje na šarnir tip 4 po Cociş (COCIŞ, 2004: 30), tj. sastoji se od dva perforirana dijela kroz koje se provlači osovina oko koje se okreće igla, glava šira od luka, četvrtasta s dva bočna polukružna usjeka. Tijelo je izvedeno u obliku slova S sa izraženom profilacijom i ravnim donjim dijelom, dok dužinom luka uglavnom teče središnje izbočenje. Profilacija je obično smještena na samom kraju luka i trostruka je. Igla je savijena prema dolje. Na kraju noge se obično nalazi bikonično ili loptasto zadebljanje. Držač igle je najčešće pravokutan i izduljen. Dimenzije ovih fibula su od 3,5 do 6 centimetara. (BOJOVIĆ, 1983: 46-47; PETKOVIĆ, 2003: 46; COCIŞ, 2004: 81; GENČEVA, 2004: 106.-107.; GRBIĆ, 1996: 87.-91.; POPESCU, 1972: 490; NAĐ I NAĐ, 1964: 25) Stariji autori su stavljali ovaj tip fibule u srodstvo s koljenastim fibulama (POPESCU, 1972: 490), no danas je prihvaćen stav da svoje porijeklo ove fibule vuku iz regionalnog tipa Aucissa fibule i kao takve predstavljaju posljednju razvojnu fazu tog starog tipa. (COCIŞ, 2004:83; BOJOVIĆ 1983: 47) Glavni argument za takvu klasifikaciju je šarnirski mehanizam i oblik glave, vrlo sličan Aucissa tipu. (COCIŞ, 2004: 83) Skoro sav korpus ove vrste fibula potječe iz obje Mezije i Dacije, dok se u ostalim provincijama pojavljuju vrlo rijetko. Kovrig samo predstavlja dva primjerka i navodi mjesto nalaza na tabli XIV/ 141, 143 bez ikakvih podrobnijih opisa ili analogija. (KOVRIG, 1937: 71) Uglavnom ih objavljuju bugarski i rumunjski autori u drugoj polovici 20. stoljeća. Na području današnje Srbije nalazimo ih u Beogradu, Požarevcu, Negotinu i Ulpiani (BOJOVIĆ, 1983: 47; PETKOVIĆ, 2003: 43), a dva primjerka porijeklom iz Beograda čuvaju se u zbirci I. Freya u Somboru. (NAĐ I NAĐ, 1964: 71, T. XXXII/1, 5). Jedna od radionica u kojoj se izrađivo ovaj tip fibula vjerojatno se nalazila u Diani ili okolici, iako se pretpostavka o radionici zasniva na nešto većoj koncentraciji nalaza i pronađenoj metalurškoj 106 radionici, iako nisu pronađeni polufabrikati i kalupi. (GRBIĆ, 1996:90) Na osnovi sloja koji je datiran u 2. stoljeće u Teurniji, njihovu pojavu datiramo u 2. stoljeće, a iz uporabe izlaze krajem 3. stoljeća. (COCIŞ, 2004: 83) Tip 3a (Cociş 14d4b). Karakteristika koja izdvaja ovaj tip su nedostatak završnog ukrasa na nozi i nešto manje dimenzije. Direktne paralele ovom primjerku nalazimo kod Cociş u T.LII/763, 764. (T. II/ 6.) Tip 4 Lučne fibule s jednom lukovicom na luku (Bügelknopffibeln) Glavna karakteristika ovih fibula, iz koje ujedno proizlazi i njihovo ime je lukovica na početku luka tj. glavi fibule. Za razliku od lukovičastih, kod fibula s jednom lukovicom, lukovica je lijevana zajedno s fibulom. Iz opruge, koja je pričvršćena za tijelo fibule, osovinom koja prolazi kroz otvor na glavi fibule izvedena je igla. Neki primjerci imaju i prstenasto zadebljanje koje je u vezi s lukom. Luk je najčešće polukružan i facetiran po dužini, osim kod glave i na mjestu u kojem prelazi u nogu. Gotovo uvijek je duži od noge, ali su uglavnom iste širine. Na prijelazu luka u nogu mogu se takođe javiti prstenasta zadebljanja. Noga je kratka i masivna. Najčešće je ukrašena s gornje strane. Držač igle je polucilindričan. Po vrsti izrade su najčešće dvodijelne. (BOJOVIĆ, 1983: 76; IVČEVIĆ, 1998: 56; BÖHME, 1972:36; PEŠKAR, 1972: 134.-135.; KOLNIK, 1965: 217.-218.) O porijeklu ovih fibula postoji više teorija. Grupi je ime dao F. Kuchenbuch 1937. godine. (PEŠKAR, 1972: 134) Grupa starijih istraživača, među kojima i O. Almgren, vidjeli su porijeklo ovog tipa u fibulama s podvijenom nogom. Prvi koji je monografski obradio ovaj tip bio je E. Mayer, koji zaključuje da su fibule s jednom lukovicom srodne lukovičastim fibulama i da vuku zajedničko porijeklo od T fibule sa šarnirskim mehanizmom za kopčanje, koja se datira u doba srednjeg carstva. (BOJOVIĆ, 1983: 77; PEŠKAR, 1972: 134) Böhme zastupa tezu da su fibule s jednom lukovicom germanska verzija lukovičastih fibula, a kao potvrdu navodi primjerke nađene u germanskim grobovima. (BÖHME, 1972: 36) Obzirom na bogatstvo oblika, ukrasa i mješavine barbarskih i rimskih utjecaja, bilo je teško izvršiti tipološku podjelu. Koristeći se oblikom lukovice, Mayer je svrstao ove fibule u šest tipova, no podjela je samo stilska i kronološki se mnoge podudaraju. (BÖHME, 1972: 135) Ishodište im je Germanija, no nalazimo ih i na širokom području Engleske, Francuske, sjeverne Europe, srednje Europe i istočne Rusije. (BÖHME, 1972: 135) Dosta su česta pojava na grobljima, a osim toga se, uglavnom, pojavljuju u vojnim utvrdama. (PEŠKAR, 1972: 135; BÖHME, 1972: 36) Datiraju se u 4. i 5. stoljeće i to uglavnom na osnovu analogija koje nose s lukovičastim i T fibulama. (PEŠKAR, 1972: 135) 107 Posebno značenje imaju za Saalburg jer su jedini nalazi koji se sa sigurnošću mogu datirati u 4. ili 5. stoljeće. (BÖHME, 1972: 36) Nositelji i ove vrste fibula su muškarci, pogotovo vojnici. Tip 4a (Bojović 34, 2). Karakteristika ovog tipa fibule je položaj lukovice iznad otvora osovine opruge. Luk je uglavnom facetiran i iste je širine kao i noga. Držač igle je iste dužine kao noga i polucilindričnog je oblika. Najbrojnije su na području Gornje Mezije, a osim na području limesa, nalaze se i u unutrašnjosti. Datiraju se u 4. stoljeće. (BOJOVIĆ, 1983: 77) (T. II/ 7.) Tip 5 Lukovičaste fibule Svakako jedan od najbrojnijih i vjerojatno jedan od najprepoznatljivijih tipova rimskih fibula. Glavna osobina, po kojoj su fibule dobile ime, jesu zadebljanja u obliku lukovice na glavi fibule i na krajevima krakova. Mehanizam za kopčanje je uvijek šarnirski, a može biti izveden na dva načina. Jedan način je pričvršćivanjem dva dijela kroz koji se provlači osovina oko koje se okreće igla, a drugima se prostor za osovinu lijeva zajedno s fibulom. (COCIŞ, 2004: 30) Raniji oblici imaju dulje krakove, no vremenom se skraćuju. Presjek krakova je najčešće šesterokutan, ali može bit i četverokutan. Na gornjoj strani krakova može se nalaziti i plastični ukras. Lukovice, kojima završavaju krakovi, mogu biti različitih oblika i veličina. Od oblika su najčešće okrugle, jajolike, facetirane i u obliku lukovice. Kod ranijih primjeraka i u prijelaznim oblicima, lukovice, pogotovo one na krakovima, manjih su dimenzija, međutim, razvojem ovog tipa, povećavaju se. Zaglavna lukovica se, za razliku od lukovica na T fibulama koje su se lijevale zajedno s fibulom, posebno umetala u za nju predviđen otvor na glavi fibule. Lik je uvijek polukružan. Kod ranijih tipova je dulji, a kasnije postaje kratak i zbijen. Može biti trapezoidnog ili trokutastog presjeka. Luk je na bokovima mogao biti ukrašen urezivanjem, a često je nosio i natpis. Na prijelazu u nogu na luku se može nalaziti ukrasni element u vidu prstenastog zadebljanja, žičanog navoja ili pločice koju možemo interpretirati kao reduciranu verziju pločice, inače tipičnu za prethodnika ovog tipa, T fibulu. Noga je gotovo bez iznimke uvijek ukrašena. Ponekad je ukras na nozi identičan onom na luku. Postoji čitav niz tehnika i vrsta ukrasa kojima je ukrašavana noga: rovašenje, niello, granulacija, lijevanja na proboj... Na nozi fibule često su urezani i natpisi. Mogu biti posvetni ili nositi ime, ili titulu nositelja fibule. Ovisno je o tipu, ali noga fibule je najčešće dulja od luka. Držač igle je vrlo često polucilindričan. Zbog namjene, držanje plašta, fibule su rađene masivno, a da bi se spriječilo ispadanje igle iz držača, primjenjivalo se nekoliko rješenja. Igla je mogla biti fiksirana pomoću malih klinova na prijelazu luka u nogu ili pomoću pločice koja se umetala u držač igle. Pločica je bila pomična tj. mogla je zatvarati i otvarati otvor držača igle kroz koji bi se uvlačila igla. Još jedno rješenje je bila igla s navojima. Igla je bila pričvršćena na zaglavnu lukovicu i nosila je navoje. Otvor na sjecištu krakova, kroz koji se 108 uvlačila, također je imao navoje i na taj se način mogla sigurno fiksirati. U tom slučaju fibula nije imala nosač igle, već je stopa bila masivna s perforiranom sredinom u koju se umetala igla. Konstrukcija je uvijek dvočlana. Izrađivane su od bronce, srebra ili zlata. (BOJOVIĆ, 1983: 82.-83.; IVČEVIĆ, 1998: 58.-62.; PEŠKAR, 1972: 135.-136.; SCMIEDLOVA-LAMIOVA, 1961: 23; KOŠČEVIĆ, 1980: 34; PATTEK, 1942: 146.-151.; KOVRIG, 1937: 126.-130.; PRÖTTEL, 1991: 349.-369.) Geografski, lukovičaste fibule se najranije javljaju u podunavskim provincijama, pogotovo Panoniji, a model iz kojeg nastaju su T fibule. (PEŠKAR, 1972: 135.-136.; IVČEVIĆ, 1998: 59; ALMGREN, 1923: 129; PATTEK, 1942: 146; KOVRIG, 1937: 125; BOJOVIĆ, 1983: 82) Pojavljuju se u gotovo svim dijelovima carstva. Poseban je značaj ovih fibula. Zbog svojeg značaja i načina upotrebe, ove fibule postižu gotovo uniforman oblik u proizvodnji, a proizvodile su se diljem carstva. Još jedan u litaraturi spominjan naziv, časničke fibule, dobro opisuje njihov karakter. Ovo je vrsta fibule koju su nosili istaknuti vojni, ali i visoki civilni dužnosnici. (BOJOVIĆ, 1982: 82) Nosile su se na desnom ramenu s glavom okrenutom prema dolje, što je dobro dokumentirano na raznim prikazima. Nositelji ovih fibula su prikazani na više mozaika, freski, kamenih spomenika pa čak i na primjercima fondo d'oro stakala. (VINSKI, 1967: 9; BOJOVIĆ, 1983: 82; LANY, 1972: 98) Nosili su ih muškarci, no nešto rjeđe nalazimo poneke luksuzne primjerke u ženskim grobovima u koje su polagane kao prilog, a ne kao dio nošnje. Zahvaljujući mnoštvu zatvorenih nalaza, uglavnom grobova, datiranih novcem, ovaj tip je dobro kronološki uokviren. Prvu tipološku podjelu vrši van Buchem 1966. godine, a 1971. Keller na osnovi panonskih grobnih cjelina, datiranih novcem, vrši osnovnu podjelu na 6 osnovnih tipova. Posljednjih godina je podjela koju je predložio kritički sagledana i prilagođena novim spoznajama i iako se još uvijek prihvaća njegova podjela na 6 osnovnih tipova, Pröttel je uveo nove podjele unutar tipova kao i nove datacije, kojih ću se držati u ovom radu. (PRÖTTEL, 1991: 347.348.) Glavna novost koju je uveo, odvajanje je T fibula sa šarnirom od lukovičastih. Prva grupa se datira od 280. do 320. godine, s grobom iz Pečuha datiranim 283.-285., a značajan doprinos dataciji cijele grupe čine i 9 do sada nađenih fibula iz Italije, koje na sebi nose imena tetrarha. Kraj trajanja ove grupe se stavlja u treću četvrtinu 5. stoljeća po primjerima iz Dessane. (PRÖTTEL, 1991: 349, 370.-372.) Postoji nekoliko vrlo zanimljivih grupa nalaza u koje se ubrajaju i lukovičaste fibule. U tu grupu svakako spadaju Hilderikov grob i kneževski germanski grob iz Apahide. U ovom radu su lukovičaste fibule zastupljene s tri primjerka. Tip 5a (Keller I, Pröttel 1). Krakovi ovih fibula su uglavnom osmerokutnog, šesterokutnog ili četvrtastog presjeka i neukrašeni su. Lukovice su dulje nego šire, a od oblika uglavnom se javljaju kuglaste, jajaste ili konične i najčešće su facetirane. Presjek luka je vrlo često trapezoidan. Noga je kratka i s gornje strane nerijetko ukrašena geometrijskim ukrasima izrađenim facetiranjem, rovašenjem i urezivanjem. Uglavnom je lijevan i načinjen od bronce. Prvi primjerci ovog 109 tipa mogu se datirati već u šezdesete godine trećeg stoljeća na osnovi grobova iz Proştea Miče, Intercisse, Leune... datiranih novcem Filipa (247.-249.) i Tetrika (268.-273.) i time negiraju teoriju da su lukovičaste fibule tetrathijski izum. (PRÖTTEL, 1991: 349.-353.) (T. II/ 8., T. III/ 9) Nije lako razlikovati kasne T fibule sa šarnirskim mehanizmom i lukovičaste fibule tipa Keller I. Brojne prijelazne forme koje potvrđuju porijeklo lukovičastih fibula iz T fibula sa šarnirom, pokazuju koliko je neprirodna oštra podjela koju predlažu neki autori. (PRÖTTEL, 1991: 350) Fibule pod kataloškim brojevima 8 i 9 pokazuju sva obilježja prijelaznih oblika. Poligonalni krakovi, trapezoidni luk, lukovice, nedostatak pločice na prijelazu luka u nogu, šarnirski mehanizam i polucilindrični držač igle, elementi su koji ove dvije fibule više svrstavaju u lukovičaste nego u T fibule. (KOVRIG, 1937: 125.-126., T. XVIII/182,184,186,189 i T. XXXII/1.-3.; BOJOVIĆ, 1983: 84, T. XL-XLII; IVČEVIĆ, 1998: 62.-63.; PEŠKAR, 1972: 137, T. 47; GENČEVA, 2004: 114.-115., T. XX; POPOESCU, 1972: 496.-498.; JOVANOVIĆ, 1978: 56, sl. 122) Tip 5b (Keller 2A, Pröttel 2). Krakovi fibula su šesterokutni u presjeku i na gornjoj strani nose ukras koji teče cijelom dužinom. Lukovice su najčešće facetirane, mada mogu biti i glatke. U ovoj se grupi po prvi puta javljaju lukovice po kojima je grupa i dobila ime. Noga je uglavnom kraća od luka, ali može biti i jednako dugačka ili dulja od luka. Keller dijeli ovaj tip na tri varijante po ukrasu na nozi: A- linearni urezi, B- kombinacija kružnih i linearnih ureza, C- s volutama duž obje strane noge. Na primjeru fibule iz ovog rada se zbog oštećenosti ne može točno odrediti tip ukrasa, ali se najvjerojatnije radi o A tipu. Lijevane su masivno i u najvećem broju izrađivane od bronce. Keller datira ovaj tip 310.-350. godine, međutim, u svojoj redakciji, Pröttel datira trajanje ovog tipa između 300.-340. god. Svoju dataciju temelji na tri Tetrarhijske fibule datirane različitim novcem u razdoblje 293.-324., čime ukazuje na postojanje ovog tipa već oko 300. godine. (KOVRIG, 1937: 126; PRÖTTEL, 1991: 353.-357.; IVČEVIĆ, 1998: 64; GENČEVA, 2004: 114.-115., T. XX, XXI, XXII/1-5; PEŠKAR, 1972: 137, T. 48, JOVANOVIĆ, 1978: 56, sl. 123, 124, 126; OŽANIĆ-ROGULJIĆ, RADMAN-LIVAJA, RENDIĆ, GREGL, 2003: 28, kat. br. 237) (T. III/ 10.) Iako dosta oštećena, fibula pod kataloškim brojem 10 ima elemente koji upućuju na pripadnost ovoj grupi. Tip 6 Viktovalske fibule Ovaj tip fibula karakterizira opružni mehanizam kopčanja uložen u cilindrično kućište, izrađeno uglavnom od željeza. Luk je trapezoidan s polukružnim diskom u sredini iz kojeg izlazi trapezoidna noga. Držač igle je pravokutan i izdužen. Konstrukcija ovih fibula je složena. Dok je tije- 110 lo izliveno od bronce, ostali dijelovi, opruge, igla i cilindar koji štiti opružni mehanizam su od željeza. Kako je željezo puno osjetljivije, iz tog razloga se navedni dijelovi najčešće ne nalaze na fibulama. Iz istog razloga malo znamo i o mehanizmu za kopčanje, jer i na primjercima na kojima je očuvan, vrlo čvrsto prijanja uz spiralu. Većina primjeraka je oštećena vatrom. Poznati su posrebreni i pozlaćeni primjerci. (COCIŞ, 2004: 133; ALMGREN, 1923: 19.-20.; SCHMIEDLOVA-LAMIOVA, 1961: 16; KOLNIK, 1965: 183.-185.; OLěDZKY 1992b: 91; PATTEK, 1942: 135, 224; KENK, 1979: 181) Po Almgrenovoj podjeli ovaj tip spada u završni stupanj istočne serije fibula s cinlindričnom kapicom. Nalazimo ih na području zapadne Poljske, Češke i Slovačke. (COCIŞ, 2004: 133; OLěDZKY 1992b: 91) U Mađarskoj su pronađena dva primjerka (PATTEK, 1942: T. XXIII/ 14, 14a), a u Rumunjskoj jedan. (COCIŞ, 2004: 133) Ovo je po zasadašnjim spoznajama prvi pronađeni primjerak u Hrvatskoj. Trajanje tipa A 43 je od stupnja B2 do kraja stupnja B2/C1 Przeworsk kulture ili u apsolutnoj kronologiji 140./150.-190./200. godine. (OLěDZKY 1992b: 97; GODLOWSKI, 1984: 334; KENK, 1979: 312, KOLNIK, 1965: 185) O ovom tipu fibule i njegovim nositeljima, s obzirom na njegovu prostornu i vremensku ograničenost, postoji relativno malo literature, pa ću ga ovdje nastojati ukratko predstaviti. Koncentracija nalaza fibula A 43, izvan matičnog područja Przeworsk kulture, najgušća je na području Moravske, Gornje Austrije i zapadne Češke. Sam način izrade fibule, tijelo od bronce, cilindar i spirala od željeza, upućju na vezu s Przeworsk kulturom. OlĜdzki smatra da matično područje ovih fibula nije istočni prostor, kako to navodi Almgren, već zapadni dio Przeworsk grupe. Radi se o području između Odre i Visle, gdje je vjerojatno bio i centar proizvodnje ovih fibula s obzirom na gustoću nalaza. Promatrajući materijal na velikim grobljima, kao što su Chorula, Velatice, Štiborice, Mikulov, možemo jasno razlikovati ukope Przeworsk kulture. U muškim grobovima karakteristični nalazi su oružje i ostruge dok su u ženskim grobovima česti metalni kovčežići i ključevi za njih, razni privjesci, šalice i više vrsta fibula s cilindričnim tuljcem za spiralnu konstrukciju, među njima i A 43. Ovakav sastav grobova pokazuje da su fibule tipa A 43 nosile žene. Na osnovu nalaza, može se zaključiti da se oko 110. godine na području srednjeg Dunava pojavila velika grupa nosilaca Przeworsk kulture koji su u svojoj novoj domovini živjeli oko stotinu godina. Vjerojatno su održavali veze sa starom postojbinom što se vidi po sinkroniziranosti materijala. Starija naseobinska faza ove grupe je bolje dokumentirana od mlađe. I upravo najkarakterističniji materijal starije faze su fibule tipa A 43. (OLěDZKY 1992b: 95.-101.; GODLOWSKI, 1984: 337.-340.) Ostalo je jedino pitanje nositelja Przeworsk kulture. Predloženo je više teorija. Po jednoj od teorija to su Langobardi i Obi (KOLNIK, 1965: 185), a po drugoj Hasdinzi. Međutim, najvjerojatnije je riječ o Viktovalima. Njihovo se ime tri puta spominje u Scriptores Historiae Augustae, Vita Marcus Aurelius. Prvi puta se uz njihov spomen veže 168. godina i Markomani. Druga dva puta se spominju u kontekstu Markomanskih ratova u kojima su najvjerojatnije sudjelovali. Me- 111 đutim, kod trećeg spomena se ne imenuju izrijekom Viktovali, nego se govori o Vandalima. M. OlĜdzki smatra da se tu u stvari radi o Viktovalima koji se identificiraju s Vandalima. Podunavsko područje napuštaju oko 200. godine, što se podudara s nestankom materijala koji se pripisuje Przeworsk kulturi i sele se u područje Tise, gdje je već od ranije postojala mala Viktovalska enklava. Kroz vrijeme ih, vjerojatno, asimiliraju neki od moćnijih susjeda, Sarmati, Hasdinzi ili Taifali. (OLěDZKY 1992a: 106.-108.) Tip 6a Fibule Almgren 43 karakterizira željezno cilindrčno kućište u kojemu leži spiralni mehanizam za kopčanje i iz kojega izlazi igla. Luk je trapezoidan s polukružnim diskom u sredini koji može biti jednodijelan ili sastavljen od više spojenih dijelova. Noga je trapezoidna, a na njoj je pravokutan i izdužen držač igle∗. (T. III/ 11.) Ovo je generalan opis tipa Almgren 43 i analogije za njega su iste kao pod napomenom koja opisuje tip, međutim, primjerak pod kataloškim brojem 11 ne odgovara u potpunosti tom opisu. Najuočljivija razlika je noga fibule. Na žalost, naknadno istraživanje pokazalo je da se kod ove fibule radi o novovjekovnoj krivotvorini, sastavljenoj od originalnih dijelova. Na fibulu tipa Almgren 43, netko je nalijepio dio luka i noge neke druge fibule, vjerojatno snažno profilirane, kao i još jedan komad antičke bronce. Sva tri dijela su pronađena na Plandištu, ali zašto je to učinjeno nije nam poznato. Moguće je da je netko mislio da zbog sličnosti dijelovi pripadaju skupa, no to vjerojatno nećemo nikada doznati. Na spoju fibule Almgren 43 i noge nalazi se polukuglasti ukras s dvije uzdužne brazde. Uz profilaciju stoji pločica trokutastog presjeka. Noga je također trokutastog presjeka, sužava se prema kraju i završava facetiranim dugmetastim ukrasom. Držač igle je pravokutan i izduljen. Slika 3. ∗ Na žalost, naknadno istraživanje pokazalo je da se kod ove fibule radi o novovjekovnoj krivotvorini. Na fibulu tipa Almgren 43, netko je nalijepio dio luka i noge neke druge fibule, vjerojatno snažno profilirane. Oba dijela su pronađeni na Plandištu, ali zašto je to učinjeno nije nam poznato. 112 Na jednom mjestu u literaturi se spominje isti tip fibule koji ima drugačiji izgled luka, ali nažalost, autor ne donosi opis, crtež ili fotografiju, a po opisu bi bio sličan ovom primjerku, što bi bilo zanimljivo vidjeti iako je fibula A2212 krivotvorina. (KENK, 1979: 182) Tip 7 Fibule bez analogija U ovoj grupi fibula radi se o jednoj fibuli koja sadrži više elemenata različitih tipova fibula. Mehanizam za kopčanje je spiralni s osam navoja. Zaglavna pločica je malena i iz nje se direktno nastavlja luk koji se lomi pod gotovo pravim kutom i isto tako pada prema nozi, tako da je luk skoro četvrtast. U jednom mjestu luk se opet naglo lomi i spušta prema nozi. Na vanjskoj strani luka, na prostoru između drugog loma i početka noge, nalaze se tri malene izbočine. Noga je ravna i bez ukrasa, kratka i sužava se prema kraju. Nosač luka je polucilindričan sa zatvorenim krajem. (T. III/ 12.) Kako ova fibula ima elemente koljenaste, lučne, samostrelne i T fibule, nisam je mogao tipološki odrediti niti sam u literaturi uspio pronaći paralele. Tri izbočine su ukras koji se pojavljuje na lučnim fibulama s jednom lukovicom i na T fibulama. (GENČEVA, 2004: 124; PATTEK, 1942: 144, T. XXIV/ 5) Zaključak U ovom radu je obrađeno dvanaest fibula, unutar kojih možemo razlikovati šest različitih grupa tipova, i jednu fibulu kojoj nisam uspio odrediti pripadnost ijednom do sada poznatom tipu. Nastojao sam slijediti metodologiju prikaza koju je predložio S. Cociş jer mi se učinila najpotpunijom. Od dvanaest fibula tri pripadaju grupi snažno profiliranih fibula (Almgren IV), dvije pripadaju grupi koljenastih fibula, a jedna provincijalnoj grupi fibula prozašlih iz Aucissa fibula, jedna grupi s jednom lukovicom na luku (Bügelknopffibeln), tri fibule se mogu determinirati kao lukovičaste (Zwiebelknopffibeln), jedna kao fibula s cilindričnim tuljcem za spiralni mehanizam kopčanja i jedna fibula ostaje nedeterminirana. Prava je šteta što su sve fibule skupljene kao površinski nalaz i niti jedna nema arheološki kontekst, osim što su nađene na istom lokalitetu. Slika koju daju je vrlo zanimljiva, i u kronloškom i u socijalnom pogledu. Od jedanaest fibula koje se mogu tipološki determinirati njih deset su pripadale muškoj, vrlo vjerojatno vojničkoj nošnji, a samo jedna se pripisuje ženskoj nošnji. Zauzimaju široko vremensko razdoblje od 1. do sredine 4. stoljeća. Neki od tipova, kao snažno profilirane fibule ili fibule proizašle iz Aucissa fibula, karakteristične su za određeno područje i imaju relativno ograničen radijus širenja, dok 113 su drugi, kao lukovičaste ili fibule s jednom lukovicom široko rasprostranjeni tipovi. Kako sve pripadaju vojničkoj nošnji, tako je i njihov raspored, na granicama Carstva i mjestima gdje je boravila veća vojna postrojba, logičan. Kao što je ranije istaknuto, uz to što su se nalazile u blizini granice, Cibalae su vjerojatno bile grad u kojima se nalazio određeni broj veterana. Bogata zemlja i dobra prometna povezanost činile su ovaj kraj zanimljivim za naseljevanje još od prapovijesti, a vjerojatno je tako bilo i isluženim rimskim vojnicima. Čini mi se da je ovo prava prigoda da naglasim kako su Cibalae dale i dva rimska cara, Valenta i Valentinijana, a to je još jedna činjenica koja se ne ističe dovoljno često! Sve nađene fibule mogu se smjestiti u kontekst manjeg naselja čiji su muški članovi kroz više generacija vjerojatno služili vojni rok. Blizina Mezije objašnjava tipove karakteristične za tu provinciju, kao fibulu proizašlu iz Aucissa fibule. Lukovičaste fibule, pogotovo primjerak pod kataloškim brojem 10, razvijeni tip lukovičaste fibule, oznaka je visokog vojnog ili civilnog položaja. Prava rijetkost je pojava fibule Almgren 43. Fibula čija je pojava u ukopnom zbroju nalaza rijetka i čije je matično područje međurječje Visle i Odre, a pojavljuje se još u zapadnoj Češkoj, Gornjoj Austriji i Moravskoj, vrijedan je nalaz. Uz ovaj prvi primjerak u Hrvatskoj, na području Panonije poznata su nam još samo dva primjerka iz Mađarske i jedan primjerak s područja Dacije. No, primjerak u Hrvatskoj odudara od uobičajenog opisa tipa A 43 i predstavlja pravu zagonetku. Umjesto izduljenog pravokutnog držača igle koji izlazi direktno iz luka, ovaj primjerak ima usku nogu. Radi li se o jedinstvenoj pojavi, čiji je uzrok maštovit majstor ili je riječ o pojavi novog podtipa.∗ Iako je bez konteksta nezahvalno pokušati rekonstruirati okolnosti, iz podataka koji su nam na raspolaganju, moguće je izvesti sljedeće zaključke. Lokalitet s kojeg potječu fibule dao je mnoge nalaze koji ukazuju na postojanje seoskog gospodarstva ili manjeg naselja. Radi se o ulomcima keramike i stakla, metalnim predmetima i ostatcima arhitekture, među kojima su i jedna opeka s pečatom i jedna s grafitom. Kronološki okvir, odnosno trajanje naselja, koji nam daju fibule izdvojene od ostalih nalaza je dosta širok i iznosi oko 250 godina, od 1. do 4. stoljeća. Vremensko sjecište svih tipova je 3. stoljeće u kojem pojedini tipovi definitivno izlaze iz uporabe, a ostali se tek počinju razvijati. Najmlađi nalaz datira se u prvu polovicu 4. stoljeća i možemo pretpostaviti da je to gornja vremenska granica trajanja lokaliteta, pogotovo ako uzmemo u obzir osvetnički pohod Vizigota u drugoj polovici 4. stoljeća kada su gotovo svi antički lokaliteti pretrpjeli veća razaranja. No indicije o kontinuitetu ili barem nastavku života na lokalitetu nam daju nalazi srednjovjekovne keramike. O nositeljima i njihovom broju možemo samo reći da su gotovo sigurno bili muškarci. Jedino se fibula A 43 atribuira kao ženska, no ta atribucija vrijedi za matično i prošireno područje širenja. Naš se primjerak nalazi daleko izvan konteksta pa bih pitanje nositelja fibule A 43 ostavio ∗ Kao što je već rečeno u prethodnoj fusnoti, radi se o krivotvorini. 114 otvorenim. Otvoreno ostaje i pitanje nositelja i generalne atribucije fibule pod kataloškim brojem 12, no možemo pretpostaviti da se i u njenom primjeru radi o muškarcu. Ostaje nam nadati se da će buduća istraživanja otkriti više podataka o ovom očito zanimljivom lokalitetu. 115 Katalog 1. (T. I) Inv. br. A2107 Cerić, lokalitet Plandište, poklon M. Harhaja Dimenzije: dužina 6 cm; širina 2,8 cm Brončana dvočlana snažno profilirana fibula s polukružnim diskoidnim zadebljanjem na luku. Spiralni mehanizam za kopčanje s 10 navoja, tetivom, kukom za tetivu, ležištem tetive i dijelom igle. Očuvana je zaglavna pločica. Između mehanizma za kopčanje i trapezoidne glave nalazi se pravokutno proširenje. Luk je s unutrašnje strane gladak, a s vanjske ima naglašeno središnje rebro. Oblika je nepravilne kružnice. Noga završava dugmetastim ukrasom. Držač igle je trapezoidan. Dobro očuvana zelena patina. Literatura: Bojović, Rimske fibule Singidunuma, Beograd, 1983., 37, T. X, 85.-88. Cociş, The brooches from Roman Dacia, Cluj-Napoca, 2004., 57, T. XVIII, 254.-255. Koščević, Antičke fibule s područja Siska, Zagreb, 1980., 21. Kovrig, Die Haupttypen der kaiserzeitlichen Fibeln in Pannonien, DissPann. Ser.2, 4, Budapest, 1937., 116. Pattek, Verbreiterung und Herkunft der römischen Fibeltypen..., DissPann. Ser.2, 19, Budapest, 1942., 91. 2. (T. I) Inv. br. A2106 Cerić, lokalitet Plandište, poklon M. Harhaja Dimenzije: dužina 5 cm; širina 1,5 cm Brončana dvočlana snažno profilirana fibula sa slabo izraženim polukružnim diskoidnim zadebljanjem na luku. Mehanizam za kopčanje nije očuvan, jedino kuka tetive, ležište tetive i ležište osovine spirale. Očuvana je zaglavna pločica Između mehanizma za kopčanje i trapezoidne glave nalazi se pravokutno proširenje. Luk je s unutrašnje strane gladak i elipsast u presjeku. Noga ima naglašeno središnje rebro i završava dugmetastim ukrasom koji je oštećen. Držač igle je trapezoidan i oštećen. Dobro očuvana zelena patina. Literatura: Bojović, Rimske fibule Singidunuma, Beograd, 1983., 37, T. X, 85.-88. 116 Cociş, The brooches from Roman Dacia, Cluj-Napoca 2004, 57, T. XVIII, 254.-255. Koščević, Antičke fibule s područja Siska, Zagreb, 1980., 21. Kovrig, Die Haupttypen der kaiserzeitlichen Fibeln in Pannonien, DissPann. Ser.2, 4, Budapest, 1937., 116. Pattek, Verbreiterung und Herkunft der römischen Fibeltypen..., DissPann. Ser.2, 19, Budapest, 1942., 91. 3. (T. I) Inv. br. A2104 Cerić, lokalitet Plandište, poklon M. Harhaja Dimenzije: dužina 4,5 cm; širina 1,8 cm Brončana jednočlana snažno profilirana fibula s izraženim diskoidnim zadebljanjem na luku. Mehanizmu za kopčanje nedostaju dva desna unutarnja navoja i igla. Iz zaglavne pločice se direktno nastavlja trapezoidna glava. Diskoidno zadebljanje je s obje strane luka koji je elipsastog presjeka. Noga je uska i završava dugmetastim ukrasom. Držač igle je tapezoidan i oštećen. Dobro očuvana zelena patina. Literatura: Almgren, Studien über nordeuropäische Fibelformen..., Mannus Bibliothek 23, 1923., 37 Cociş, The brooches from Roman Dacia, Cluj-Napoca, 2004., 49. Bojović, Rimske fibule Singidunuma, Beograd, 1983., 34. Peškar, Fibeln aus der römischen Kaiserzeit in Mähren, Academia Praha, Praha, 1972., 79. 4. (T. I) Inv. br. A2108 Cerić, lokalitet Plandište, poklon M. Harhaja Dimenzije: dužina 4,3 cm; širina 2,8 cm Brončana dvočlana koljenasta fibula. Spiralni mehanizam za kopčanje s 12 navoja, osovinom, ležištem osovine, tetivom, kukom tetive, ležištem tetive i dijelom igle. Očuvana je i široka prevokutna zaglavna pločica na kojoj se nalazi trapezoidno zadebljanje. Luk se strmo uspinje i širi, lomi pod oštrim kutem i spušta se i sužava prema nozi. Presjek luka je polukružan. Noga je kratka i završava lepezastim proširenjem prije kojeg dolazi profilacija. Držač igle nedostaje. Dobro očuvana zelena patina. 117 Literatura: Almgren, Studien über nordeuropäische Fibelformen... , Mannus Bibliothek 23, 1923., 111. Pattek, Verbreiterung und Herkunft der römischen Fibeltypen..., DissPann. Ser.2, 19, Budapest, 1942., 130.-132. Kovrig, Die Haupttypen der kaiserzeitlichen Fibeln in Pannonien, DissPann. Ser.2, 4, Budapest, 1937., 120.-122. Bojović, Rimske fibule Singidunuma, Beograd, 1983., 52.-53. Ivčević, Antičke fibule iz Salone, Zagreb, 1998., 31. Koščević, Antičke fibule s područja Siska, Zagreb, 1980., 27. Popescu, Fibeln aus dem Nationalmuseum für Altertürmer in Bucarest, Dacia IX-X, Bucarest, 1972., 492.-493. Cociş, The brooches from Roman Dacia, Cluj-Napoca, 2004., 88. Jovanović, Nakit u Rimskoj Dardaniji, Savez Arheoloških društava Jugoslavije, Beograd, 1978., 53. Böhme, Der Fibeln der Kastelle Saalburg und Zugmantel, Saalburg Jarbuch 29, Saalburg, 1972., 18.-22. 5. (T. II) Inv. br. A2110 Cerić, lokalitet Plandište, poklon M. Harhaja Dimenzije: dužina 3,5 cm; širina 1,8 cm Brončana dvočlana koljenasta fibula. Spiralni mehanizam za kopčanje s osam navoja, osovinom, ležištem osovine, tetivom, kukom tetive, ležištem tetive i iglom. Očuvana je malena pravokutna zaglavna pločica iz koje se luk strmo uspinje i i širi, lomi pod oštrim kutom, spušta se i sužava prema nozi. Presjek luka je polukružan. Noga je kratka i završava lepezastim proširenjem. Noga je pravokutna. Nedostaje ležište igle. Dobro očuvana zelena patina. Litaratura: Almgren, Studien über nordeuropäische Fibelformen..., Mannus Bibliothek 23, 1923., 111. Pattek, Verbreiterung und Herkunft der römischen Fibeltypen..., DissPann. Ser.2, 19, Budapest, 1942., 130.-132. Kovrig, Die Haupttypen der kaiserzeitlichen Fibeln in Pannonien, DissPann. Ser.2, 4, Budapest, 1937., 120.-122. 118 Bojović, Rimske fibule Singidunuma, Beograd, 1983., 52.-53. Ivčević, Antičke fibule iz Salone, (Zagreb, 1998.), 31. Koščević, Antičke fibule s područja Siska, Zagreb, 1980., 27. Popescu, Fibeln aus dem Nationalmuseum für Altertürmer in Bucarest, Dacia IX-X, Bucarest, 1972., 492.-493. Cociş, The brooches from Roman Dacia, Cluj-Napoc, 2004., 88. Jovanović, Nakit u Rimskoj Dardaniji, Savez Arheoloških društava Jugoslavije, Beograd, 1978., 53. Böhme, Der Fibeln der Kastelle Saalburg und Zugmantel, Saalburg Jarbuch 29, Saalburg, 1972., 18.-22. 6. (T. II) Inv. br A2111 Cerić, lokalitet Plandište, poklon M. Harhaja Dimenzije: dužina 4,4 cm; širina 1,4 cm Brončana dvočlana fibula s izraženim središnjim grebenom i profilacijama. Očuvani su zglobni tuljac, osovina, ležište osovine i dio igle. Glava je šira od luka i četvrtasta s dva bočna polukružna usjeka. Luk ima izražen srednji greben koji teče do trostruke profilacije nakon koje počinje noga. Ravan je s donje strane i trokutastog je presjeka. Noga je kratka s izraženim središnjim grebenom, sužava se prema kraju i nema završnog ukrasa. Na dijelovima uočljiva oksidacija. Ostatak zelena patina. Literatura: Bojović, Rimske fibule Singidunuma, Beograd, 1983., 46.-47. Cociş, The brooches from Roman Dacia, Cluj-Napoca, 2004., 81. Genčeva, Les fibules Romaines de Bulgarie de la fin...., Veliko Trgovo, 2004., 106.-107. Popescu, Fibeln aus dem Nationalmuseum für Altertürmer in Bucarest, Dacia IX-X, Bucarest, 1972., 490. Nađ, I. i P., Katalog Arheološke zbirke dr. Imre Frey-a, Sombor, 1964., 25. 7. (T. II) Inv. br. A2101 Cerić, lokalitet Plandište, poklon M. Harhaja 119 Dimenzije: dužina 6,5 cm Brončana lučna fibula s jednom lukovicom na luku. Očuvano je ležište osovine luka. Glava fibule je na bočnim stranama ukrašena kosim urezima. Lukovica je malena i konična, a između nje i luka je navoj. Luk je poligonalnog presjeka i dulji je od noge. Prije prijelaza na nogu su dva prstenasta proširenja. Noga je masivno lijevana i ukrašena s gornje strane, ali se zbog oštećenja ukras ne razabire jasno. Držač igle je polucilindričan i zatvoren na kraju. Na dijelovima uočljiva oksidacija. Ostalo zelena patina. Literatura: Bojović, Rimske fibule Singidunuma, Beograd, 1983., 76. Ivčević, Antičke fibule iz Salone, Zagreb, 1998., 56. Böhme, Der Fibeln der Kastelle Saalburg und Zugmantel, Saalburg Jarbuch 29, Saalburg, 1972., 36. Peškar, Fibeln aus der römischen Kaiserzeit in Mähren, Academia Praha, Praha, 1972., 134.-135. Kolnik, K typologii a chronologii niektorych spon z mladšej..., Slovenska Arch. 13, Bratislava, 1965., 217.-218. 8. (T. II) Inv. br. A2102 Cerić, lokalitet Plandište, poklon M. Harhaja Dimenzije: dužina 6,6cm; širina 3,2 cm Brončana lukovičasta fibula kojoj nedostaje desni krak zglobnog tuljca. Očuvani krak zglobnog tuljca je četvrtast u presjeku, na kraju su dva prstenasta proširenja i jajolika lukovica. Kroz središnji lom i kroz lukovicu vidljiva je osovina igle. Između zaglavne lukovice i glave prstenasto je proširenje. Lukovica je jajolikog oblika. Na bočnim stranama glava je ukrašena urezima. Luk je trapezoidnog presjeka, neukrašen je i dulji od noge. Na prijelazu luka u nogu nalazi se niz horizontalnih ureza. Noga je kratka, masivna i ukrašena urezivanjem. Držač igle je polucilindričan i na kraju je perforiran. Dobro očuvana zelena patina. Literatura: Bojović, Rimske fibule Singidunuma, Beograd, 1983., 82.-83. Ivčević, Antičke fibule iz Salone, Zagreb, 1998, 58.-62. Peškar, Fibeln aus der römischen Kaiserzeit in Mähren, Academia Praha, Praha, 1972., 135.136. Schmiedlova-Lamiova, Spony z doby Rimskej na Slovensku, Študijne Zvesti Ausav 5, Nitra, 1961., 23. 120 Koščević, Antičke fibule s područja Siska, Zagreb, 1980., 34. Pattek, Verbreiterung und Herkunft der römischen Fibeltypen..., DissPann. Ser.2, 19, Budapest, 1942., 146.-151. Kovrig, Die Haupttypen der kaiserzeitlichen Fibeln in Pannonien, DissPann. Ser.2, 4, Budapest, 1937., 126.-130. Pröttel, Ph. M., Zur chronologie der Zwiebelknopffibeln, JRGZ Mainz, 35. Jahrgang, Teil 1, Mainz, 1991., 349, 350, 353, 357, 359, 361, 364, 369. Almgren, Studien über nordeuropäische Fibelformen..., Mannus Bibliothek 23, 1923, 129. Pattek, Verbreiterung und Herkunft der römischen Fibeltypen..., DissPann. Ser.2, 19, Budapest, 1942., 146. Kovrig, Die Haupttypen der kaiserzeitlichen Fibeln in Pannonien, DissPann. Ser.2, 4, Budapest, 1937., 125. Bojović, Rimske fibule Singidunuma, Beograd, 1983., 82. 9. ( T. III) Inv. br. A2103 Cerić, lokalitet Plandište, poklon M. Harhaja Dimenzije: dužina 6,5 cm; širina 4,5 cm Brončana lukovičasta fibula s oštećenjem lijevog kraka zglobnog tuljca koji je povijen unatrag. Krakovi su heksagonalni u presjeku i na krajevima su im po dva prstenasta proširenja i dvije facetirane lukovice. Očuvana je i zglobna osovina. Zaglavna jagoda je nešto manja od onih na krakovima i kuglastog je oblika, a između nje i glave je prstenasto proširenje. Luk je trapezoidan u presjeku, neukrašen i dulji je od noge. Prije prijelaza luka u nogu nalazi se pločica. Noga je masivna i ukrašena na gornjoj strani urezivanjem, a sam kraj je facetiran. Kraj noge se nadvija nad držač igle. Držač igle je polucilindričan, zatvoren na kraju i kraći od noge. Ležište igle je oštećeno. Crvenkasta patina. Literatura: Bojović, Rimske fibule Singidunuma, Beograd, 1983., 82.-83. Ivčević, Antičke fibule iz Salone, Zagreb, 1998., 58.-62. Peškar, Fibeln aus der römischen Kaiserzeit in Mähren, Academia Praha, Praha, 1972., 135.136. Schmiedlova-Lamiova, Spony z doby Rimskej na Slovensku, Študijne Zvesti Ausav 5, Nitra, 1961., 23. 121 Koščević, Antičke fibule s područja Siska, Zagreb 1980, 34. Pattek, Verbreiterung und Herkunft der römischen Fibeltypen..., DissPann. Ser.2, 19, Budapest, 1942., 146.-151. Kovrig, Die Haupttypen der kaiserzeitlichen Fibeln in Pannonien, DissPann. Ser.2, 4, Budapest, 1937., 126.-130. Pröttel, Ph. M., Zur chronologie der Zwiebelknopffibeln, JRGZ Mainz, 35. Jahrgang, Teil 1, Mainz, 1991., 349, 350, 353, 357, 359, 361, 364, 369. Almgren, Studien über nordeuropäische Fibelformen..., Mannus Bibliothek 23, 1923, 129. Pattek, Verbreiterung und Herkunft der römischen Fibeltypen..., DissPann. Ser.2, 19, Budapest, 1942., 146. Kovrig, Die Haupttypen der kaiserzeitlichen Fibeln in Pannonien, DissPann. Ser.2, 4, Budapest, 1937., 125. 10. (T. III) Inv. br. A2100 Cerić, lokalitet Plandište, poklon M. Harhaja Dimenzije: dužina 7,9 cm Dosta oštećena brončana lukovičasta fibula. Nije očuvano ništa od mehanizma za kopčanje. Zaglavna lukovica ima karakterističan lukovičast oblik i facetirana je. Između lukovice i glave su dva prstenasta proširenja, a s unutrašnje strane glave je vidljiv otvor kroz koji je fiksirana zaglavna lukovica. Luk je masivan, trokutast u presjeku i neukrašen. Prije prijelaza u nogu se sužava. Noga je dulja od luka i jako oštećena. Teško se razabire ukras, najvjerojatnije se radi o urezivanju. Iz preostalog dijela držača igle možemo pretpostaviti da je bio polukružan. Jako je oštećen. Iako dosta oštećena, uglavnom dobro očuvana zelena patina. Literatura: Kovrig, Die Haupttypen der kaiserzeitlichen Fibeln in Pannonien, DissPann. Ser. 2, 4, Budapest, 1937., 126. Pröttel, Ph. M., Zur chronologie der Zwiebelknopffibeln, JRGZ Mainz, 35. Jahrgang, Teil 1, Mainz, 1991., 353.-357. Ivčević, Antičke fibule iz Salone, (Zagreb, 1998.), 64. Genčeva, Les fibules Romaines de Bulgarie de la fin...., Veliko Trgovo, 2004., 114.-115., T. XX, XXI, XXII/1-5. Peškar, Fibeln aus der römischen Kaiserzeit in Mähren, Academia Praha, Praha, 1972., 137, T. 48. 122 Jovanović, Nakit u Rimskoj Dardaniji, Savez Arheoloških društava Jugoslavije, Beograd, 1978., 56, sl. 123, 124, 126. Na tragovima vremena-Iz arheološke zbirke Mateja Pavletića, Arheološki muzej u Zagrebu, Zagreb, 2003., 28, kat. br. 237. 11. (T. III) Inv. br. A2112 Cerić, lokalitet Plandište, poklon M. Harhaja Dimenzije: dužina 4,9 cm: širina 3 cm Brončana fibula specifična izgleda. Mehanizam za kopčanje nije sačuvan, osim pravokutnog ostatka nosača cilindra. Glava fibule je trapezoidna i nastavlja se u polucilindrično suženje sastavljeno od tri polukružne pločice. Nastavlja se u luk koji je također trapezoidnog oblika i na čijem se kraju nalazi polukuglasta izbočina s dva vertikalna ureza, nakon koje slijedi profilacija vidljiva samo s gornje strane. Iza profilacije nastavlja se duga noga trokutastog presjeka, sa središnjim rebrom, koja se sužava prema kraju. Završava malenom facetiranom dugmetastom izbočinom. Držač igle je pravokutan i izduljen. Tamnozelena patina. Literatura: Cociş, The brooches from Roman Dacia, Cluj-Napoca,2004., 133. Almgren, Studien über nordeuropäische Fibelformen..., Mannus Bibliothek 23, 1923., 19.-20. Schmiedlova-Lamiova, Spony z doby Rimskej na Slovensku, Študijne Zvesti Ausav 5, Nitra, 1961., 16. Kolnik, K typologii a chronologii niektorych spon z mladšej..., Slovenska Arch. 13, Bratislava, 1965., 183.-185. OlĜdzki, M., Die Fibeln vom Typ Almgren 43 als Zeugnisse..., PZ, Band 67, Berlin, 1992., 91. Pattek, Verbreiterung und Herkunft der römischen Fibeltypen..., DissPann. Ser.2, 19, Budapest, 1942., 135, 224. Kenk, R., Studein zum beginn...., Berichte RGK 58, 1979., 181. 12. (T. III) Inv. br. A2115 Cerić, lokalitet Plandište, poklon M. Harhaja Dimenzije: dužina 5,5 cm, širina 1,9 cm 123 Brončana dvočlana fibula slomljena iza koljenastog zgloba. Spiralni mehanizam s osam navoja, osovinom, tetivom, kukom za tetivu, ležištem tetive i zaglavnom pločivom. Luk se direktno izdiže iz zaglavne pločice i lomi se, pod gotovo, pravim kutom . Nakon održavanja kratke, skoro ravne linije, opet se lomi pod nešto blažim kutom i spušta prema nozi. Neposredno nakon drugog loma na vanjskoj strani luka su tri bradavičaste izbočine. Noga je kratka, masivna i neukrašena. Držač igle je polucilindričan, zatvoren na kraju prema kojem se uzdiže. Tragovi korozije i sivozelena patina. 124 125 126 127 Summary Site of Plandište near Cerić is more than anything known as one of the largest Kostolac culture sites in Croatia. But due to its location it is apparently an important roman site as well. On more occasions’ objects or information about object being found on site have come to the Vinkovci museum. Fibulae stand out among other finds due to their good chronological and typological determination. During years 1993 and 1994, twelve fibulae came to Vinkovci municipal museum as a gift. They show variety of types which indicate the continuity of life on the site. Oldest fibulae in this group belong to strongly profiled fibulae and the other types are knee fibulae, fibulae based on Aucissa type fibulae, Bügelknopffibeln, crossbow fibulae (zwiebelknopf fibeln) and Viktoval fibulae. Even though it is a small sample of only twelve fibulae, it is interesting that there are 6 different types whose usage spans to almost 350 years (1st to 4th century), thus confirming the continued inhabitancy of the site during roman occupation. Unfortunately, it is hard to say anything more specific about the character of the site (villa – settlement, civilian – military?) based only on fibulae. Very special find is fibula type Almgren 43, namely forged construction whose base is Algren 43 fibula. It would be very interesting to better determine the context of the find by further excavations and field survey, since it is extremely rare in this area and so far it is the southernmost find that can be attributed to Victovals. Key words: Plandište, antiquity, strongly profiled fibulae, knee fibulae, fibulae based on Aucissa type fibulae, Bügelknopffibeln, crossbow fibulae (zwiebelknopf fibeln), Viktoval fibulae 128 Popis literature Na tragovima vremena – Iz arheološke zbirke Mateja Pavletića, Arheološki muzej u Zagrebu, Zagreb, 2003. Vinkovci u svijetu arheologije, Katalog izložbe, Vinkovci, 1999. ALMGREN 1923 O. Almgren, , Studien über nordeuropäische Fibelformen der ersten nachchristlichen Jahrhunderte, mit Berücksichtigung der provinzialrömischen und südrussischen Formen, Mannus Bibliothek 23, 1923. BALEN 2002 J. Balen, Topografija nalazišta Kostolačke kulture, VAMZ 3.s., XXXV, Zagreb 2002, 35.-52. BOELICKE 2002 U. Boelicke, Die Fibeln aus dem Areal der Colonia Ulpia Traiana, Xantener Berichte Band 10, Mainz, 2002. BÖHME 1972 A. Böhme, Der Fibeln der Kastelle Saalburg und Zugmantel, Saalburg Jarbuch 29, Saalburg, 1972. BÖHME 1977 H. W. Böhme, Archaeologische Zeuignisse zur Geschichte der Markomanenkriege (166-188 n. Chr), Jahrb. RGZM 22, Jahrg. 1975, Mainz, 1977. BOJOVIĆ 1983 D. Bojović, Rimske fibule Singidunuma, Beograd, 1983. BRUNŠMID 1902 J. Brunšmid, Colonia Aurelia Cibalae, Vjesnik HAD, NS VI, 1902., 117.-166. BUORA 1994 M. Buora, Fibeln germanischen Uhrsprungs in Archaeologischen Museum Aquilea, Germania 72, 1994., 2, 606-618 BUORA 1997 M. Buora, "Zwiebelknopffibeln" del tipo Keller 6 da Aquileia, Arheološki Vestnik 48, Ljubljana, 1997., str. 247.-260. COCIŞ, 2004 S. Cociş, The Brooches from Roman Dacia, Cluj – Napoca, 2004. DIMITRIJEVIĆ 1979 S. Dimitrijević, Arheološka topogtafija i izbor arheoloških nalaza s Vinkovačkog tla, Corolla Memoria Iosepho Brunšmid Dicata, Vinkovci, 1979, 103.200. DIMITRIJEVIĆ 1979 S. Dimitrijević, Vučedolska kultura i Vučedolski kulturni kompleks, PJZ III, Sarajevo,1979, 276.-277., 279.-280., 355 DROBERJAR 1999 E. Droberjar, Dobřichov-Pičhor, Ein Brandgräberfeld der ältern römischen Kaiserzeit in Böhmen, Fontes Archaeologici Pragenses 23, Pragae, 1999. ETTLINGER 1973 E. Ettlinger, Die römischen Fibeln in der Schweiz, HandbSRM, Bern, 1973. GENČEVA 2004 E. Genčeva, Les fibules Romaines de Bulgarie de la fin du Ier s. av.J.-C. A la fin du Vie s. ap. J.-C., Veliko Trnovo, 2004. GODLOWSKI 1984 K. Godlowski, "Superiores Barbari" und die Markomannenkriege im Lichte Archäeologische Quellen, Slovenska Arch. 32, Bratislava, 1984. str. 327.-350. GRBIĆ 1996 D. Grbić, Fibulae as products of local workshops at Diana, u: Roman Limes on the Middle and Lower Danube, Beograd, 1996., 78.-93. 129 IVČEVIĆ 1998 S. Ivčević, Antičke fibule iz Salone iz Arheološkog muzeja Split, Magistarski rad, Zagreb, 1998. IVČEVIĆ 2005 S. Ivčević, Nekoliko ranocarskih fibula iz Salone, VAHD 98, Split, 2005., str. 73.-82. JOBST 1975 W. Jobst, Die römischen Fibeln aus Lauriacum, Forschungen in Lauriacum 10, Linz, 1975. JOVANOVIĆ 1978 A. Jovanović, Nakit u Rimskoj Dardaniji, Savez Arheoloških društava Jugoslavije, Beograd, 1978. KENK 1979 R. Kenk, Studien zum Beginn der jüngeren römischen Keiserzeit in der Przeworsk kultur, Berichte RGK 58, 1979. KOLNIK 1965 T. Kolnik, K typologii a chronologii niektorych spon z mladšej doby Rimskej na Juhozapadnom Slovensku, Slovenska Arch. 13, Bratislava, 1965., str. 183.-236. KOLNIK 1980 T. Kolnik, Römerzeitliche Gräberfelder in Slowakei, Arch. Slovaca Fontes 14, Bratislava, 1980. KONDIĆ 1961 V. Kondić, , Zbirka rimskih fibula iz Vršačkog muzeja, Rad Vojvođanskih Muzeja 10, Novi Sad, 1961., 201.-215. KOŠČEVIĆ 1980 R. Koščević, Antičke fibule s područja Siska, Zagreb, 1980. KOŠČEVIĆ 1994-1995 R. Koščević, Metalna produkcija antičke Siscie, PIA u Zagrebu 11-12, 1994.1995., 41.-62. KOVRIG 1937 I. Kovrig, Die Haupttypen der kaiserzeitlichen Fibeln in Pannonien, DissPann. Ser.2, 4, Budapest, 1937. LAMIOVA-SCHMIDOVA 1961 M. Lamiova-Schmidova, Spony z doby Rimskej na Slovensku, Štud. Zvest Ausav 5, Nitra, 1961. LANYI 1972 V. Lanyi, , Die Spätantiken Gräberfelder von Pannonien, Acta Archaeologica Academiae Scienitarum Hungaricae, Tom. XXIV, Budapest, 1972,, str. 53.-213. MAREVIĆ 2000 J. Marević: Latinsko-hrvatski enciklopedijski riječnik I. Svezak (A-L) Zagreb, 2000., 1081, 1091.-1092. MIGOTTI 2008 B. Migotti, Lukovičaste fibule s portretima na području Rimskog carstva: The crossbow brooches with portraits in the Roman empire, Zagreb, 2008. MIGOTTI 2009 B. Migotti, Kasnoatničko groblje na Štrbincima kod Đakova – iskopavanja u 2004. i 2005., Arheološki radovi i rasprave 16, Zagreb, 2009., 105-224 NAĐ I NAĐ I. i P. Nađ, Katalog Arheološke zbirke dr. Imre Frey-a, Sombor, 1964. OLEDZKY 1992 M. Oledzky, Comments on some variants of hood-shapes fibulas frm Eastern series as a contribution to the problem of cultural classification of eastern areas of Przeworsk culture, Przeglad Arch. 40, Wroclav, 1992. 130 OLEDZKY 1992 M. OlĜdzky, Die Fibeln vom Typ Almgren 43 als Zeugnisse für Anwesenheit angewanderter Viktovalen in mittleren Donauraum, Praehistoriche Zeitschrift, Band 67, Berlin, 1992., 90.-111. ORTISI 2008 S. Ortisi: Fibule del periodo medio e tardoimperiale. Fibule a ginocchio, con testa a forma di pelta, ''Scharnierarmfibeln'' e ''Bügelknopffibeln'', in Fibule Antiche del Friuli, eds. Maurizio Buora i Stefan Seidel, Udine, 2008., 42.-45. PATTEK 1942 E. Pattek, Verbreiterung und Herkunft der römischen Fibeltypen von Pannonien, DissPann. Ser.2, 19, Budapest, 1942. PEŠKAR 1972 I. Peškar, Fibeln aus der römischen Kaiserzeit in Mähren, Academia Praha, Praha,1972. PETKOVIĆ 2003-2004 S. Petković, Roman fibulae from Ulpiana, Starinar LIII-LIV, Beograd, 20032004., 241.-253. POPESCU 1972 D. Popescu, Fibeln aus dem Nationalmuseum für Altertürmer in Bucarest, Dacia IX-X, Bucarest, 1972. PRÖTTEL 1991 Ph. M. Pröttel, , Zur Chronologie der Zwiebelknopffibeln, Jarbuch Des Römisch – Germanischen Zentralmuseums Mainz, 35. Jahrgang, Teil 1, Mainz, 1991., str. 347.-372. SAKAR 1970 V. Sakar, , Roman imports in Bohemia, Fontes Archaeologici Pregenses 14, Pragae, 1970. SCHMIEDLOVA-LAMIOVA 1961 M. Schmiedlova-Lamiova, , Spony z doby Rimskej na Slovensku, Študijne Zvesti Ausav 5, Nitra, 1961. SIMPSON. I BLANCE 1998 G. Simpson i B. Blance, Do broches have ritual associations?, Form and Fabric, Studies in Rome's material past in honour of B.F. Hartley, Edited by Birol, J., Oxbow Monograph 80, Oxford, 1998. TASIĆ 1979 N. Tasić, , Kostolačka kultura, PJZ III, Sarajevo ,1979., 247, 259 VINSKI 1967 Z. Vinski, Kasnoantički starosjedioci u salonitanskoj regiji prema arheološkoj ostavštini, VAHD 69, 1967., 5.-87. 131 132